Svake godine kada otvaram kutije sa božićnim nakitom raznježe me više
desetljeća stare novogodišnje čestitke koje su ostale nakon bake i
djeda, a koje smo sasvim slučajno sačuvali. I srećom da jesmo! Izuzetno
cijenim one koji usprkos svim mogućim digitalnim opcijama ulože trud,
kupe čestitku, rukom ispišu i pošalju svoje dobre želje onima koje vole.
Ja nažalost nisam ta koja piše, samo sam (nezahvalna i lijena) sretnica
koja ponekad primi takav papirnati dokaz nečije privrženosti a koji me
svaki put silno razveseli. Ali tko zna, možda se to jednom
promijeni...možda, možda već i ove godine ... ;-)
Nema komentara:
Objavi komentar